Drugi svjetski rat - diplomatija velikih sila 
Vrsta: Seminarski | Broj strana: 6

Kraj Prvog svjetskog rata u Evropu je donio novi svjetski poredak. Porast njemačkog nacionalizma, uzrokovan razočarenjem i ljutnjom zbog potpisivanja, za njih sramotnog Versajskog mira , doveo je do zahtjeva za stvaranjem Trećeg Rajha, a njemački narod se nije mogao zadovoljiti, sve dok svoju državu ne vidi ponovo kao veliku silu na međunarodnoj sceni.
Italija i Japan, iako pobjednici u Prvom svjetskom ratu, nisu bili zadovoljni dobijenim i težnja za širenjem ostala je i u ovim državama kao glavna ambicija. Željele su da imaju svoje kolonije i spoljnu politiku vodile u skladu sa tim željenim širenjima.
Promovisanje načela prava na samoopredjeljenje dovelo je do stvaranja novih država na ruševinama tri carstva, Otomanskog, Austro-ugarskog i Ruskog. Činjenica da se granice između novonastalih država nisu poklapale sa etničkim granicama, takođe je bila potencijalni izvor sukoba.
Novostvorene Kraljevina SHS, Čehoslovačka i Poljska bile su višeetničke države, što je značilo mogućnost unutrašnjih napetosti. To što je u sastavu neke države bilo više etničkih grupa, dovodilo je do pojačanog nacionalizma nakon što im nije obezbijeđena samostalnost koju su smatrali da zaslužuju i naročito koju su im versajski principi formalno garantovali.
Sve te činjenice predstavljale su povoljne uslove za razvoj sukoba u posljeratnoj Evropi, koji su konačno doveli do najvećeg rata u istoriji čovječanstva. Drugi svjetski rat posebno je ubrzala i velika ekonomska kriza koja je pogodila SAD 1929. godine, a zatim se prenijela na ostatak svijeta. U maltene svim zemljama došlo je do ogromnog rasta nezaposlenosti i siromaštva, što je izazvalo i pojavu građanskih ratova.
U unutrašnjem političkom životu država istakle su se krajnja desnica i krajnja ljevica, a manje ekstremne struje bile su spremne da podrže desnicu, jer je nudila jaku ruku koja će riješiti probleme u društvu.
Jednostavno, kapital je želio da sačuva svoje pozicije, što je u Italiji i Njemačkoj na vlast dovelo fašiste, odnosno naciste, čije su ideje kasnije bile odgovorne za smrt miliona ljudi. Naročito je važno spomenuti da su sve stranke , i pored čestog korišćenja nasilja u svom političkom radu, na vlast došle u skladu sa pravilima i uskoro se potrudile da ukinu svaki oblik parlamentarizma.
Sa druge strane, države pobjednice, u kojima je parlametarizam opstao, insistiranjem na pacifističkoj diplomatiji, planirale su da raznim ustupcima desničarskim vladama Italije, Njemačke i Japana i žmurenjem pred njihovim postupcima, utiču na njihovo mirnije nastupanje. Do toga, međutim, nije došlo, već je prouzrokovana samo još veća osionost desničarskih vođa , što je dovelo do ogromnog jačanja njihovih država.
Neposredno pred početak Drugog svjetskog rata u svim velikim silama na vlasti su bili pokreti koji su težili stvaranju jake nacionalne države, koja bi imala jedinstveno mjesto u svjetskoj spoljnoj politici. U borbi za te svoje ciljeve zastupali su izuzetno nacionalističku i instrumentalističku ideologiju, za koju se smatralo da mora biti jedina prisutna u javnosti i obavezna za sve koji javno nastupaju. Ideologiju su širili i podupirali fizičkom silom, dovoljno jakom da uništi svaku drugu javno ispoljenu koncepciju, uvjerenje ili otpor.

---------- OSTATAK TEKSTA NIJE PRIKAZAN. CEO RAD MOŽETE PREUZETI NA SAJTU. ---------- 

www.maturskiradovi.net 

 

MOŽETE NAS KONTAKTIRATI NA E-MAIL: maturskiradovi.net@gmail.com